Manja slova Veća slova RSS

>

Bezbjednost djece na internetu

Datum objave: 12.02.2014 09:47 | Autor: MIDT

Ispis Štampaj stranicu


Djeca u Crnoj Gori sve više vremena provode na internetu. Igre, multimedijalni sadržaji, druženje u virtuelnim zajednicama, traženje informacija za domaće zadatke, pretraživanje... Internet je svakim danom dostupan na sve više različitih uređaja, a socijalni život mladih se u velikoj mjeri preselio na globalnu mrežu. Sa druge strane, čini se da odrasli sve više gube kontrolu nad svojom djecom, i sve teže drže korak sa nečim što mladi usvajaju sa lakoćom. Pored zabave, igara, druženja i edukativnih sadržaja, na internetu postoji i dosta realnih prijetnji od kojih djecu treba zaštititi. Odrasli osjećaju da na tom novom igralištu moraju stvoriti sigurno okruženje za svoju djecu, ali često ne znaju ni protiv čega moraju da se bore, ni kako da svoj zadatak ostvare. Koliko je zaista teško zaštititi djecu u virtuelnom, a opet tako stvarnom okruženju? Koliko se u tome možemo osloniti na iskustva drugih, a u kojoj mjeri moramo uzeti u obzir i naše specifičnosti? Ko je odgovoran za zaštitu djece? Treba li ih, i u kojoj mjeri kontrolisati? Za početak, dobro je stati i pokušati objektivno sagledati i analizirati situaciju, prije nego potražimo rješenja.

Internet je u Crnoj Gori postao dostupan sada već davne 1997. godine, ali se internet zajednica u pravom smislu riječi razvila tek nekoliko godina kasnije. U to doba, socijalna interakcija se odvijala u za današnje standarde vrlo sigurnom okruženju. Spore veze onemogućavale su razmjenu multimedijalnih sadržaja, a zajednice su pretežno stvarane tematski, na osnovu istih interesovanja korisnika. Brze promjene su nastale sredinom prošle decenije, pojeftinjenjem računara i dostupnošću širokopojasnog pristupa internetu. U tom periodu dolazi do nagle promjene profila prosječnog korisnika interneta. Novi korisnici, a među njima i sve više djece, internet najčešće doživljavaju kao medij za zabavu i razonodu. U početku, globalna mreža je prevashodno izvor informacija i sadržaja kreiranih od starne medijskih servisa i kompanija, ali razvojem web 2.0 tehnologije u prvi plan dolazi interakcija i sadržaji koje kreiraju pojedinci. Svako dobija priliku da bez napora kreira i dijeli sadržaje u najrazličitijim formama. Tada dolazi do ogromne ekspanzije socijalnih mreža, i nezaustavljive promjene koja traje i danas. U Crnoj Gori nago raste popularnost servisa Facebook, posebno među djecom i mladima. Pojava tablet računara, android operativnog sistema, „mobilnog“ interneta i pametnih telefona još više utiče na popularizaciju zabavnih servisa i društvenih mreža. Servisi Facebook, Twitter, Instagram, WhatsUp, Viber, postaju realnost mladih u Crnoj Gori, a internet postaje sastavni dio svakodnevnih aktivnosti. Mladi više nisu samo konzumenti, već i aktivni kreatori internet sadržaja, što implicira potrebu da u tom procesu cijene i zaštite sebe, one sa kojima su u interakciji , kao i one na koje može uticati ono što oni kreiraju. Još jedna posledica ove promjene je i to da je praktično nemoguće kontrolisati sadržaje kojima su djeca na internetu izložena, jer oni sada dolaze sa svih strana.

Najčešći rizici i opasnosti za djecu na internetu

Jedna od „tradicionalnih“ prijetnji djeci na internetu je izloženost neprimjerenim sadržajima: pornografiji, stranicama koje promovišu govor mržnje, nasilje, diskriminaciju, dezinformisanje, podsticanje na nelegalne ili opasne aktivnosti i sl. Djeca mogu tražiti takve sadržaje, ali na njih mogu naletjeti i potpuno slučajno. I pored toga što postoje mnogi servisi, službe i alati za zaštitu djece filtriranjem informacija koje su djeci dostupne, ne može se reći da su ona po ovom pitanju dovoljno bezbjedna.

Vršnjačko nasilje, maltretiranje i izvrtanje ruglu je ponašanje koje je među djecom postojalo i prije interneta, a svoje mjesto je brzo našlo na socijalnim mrežama, često u kombinaciji sa klasičnim maltretiranjem u školi ili na ulici. Ovdje je važno uočiti da nije svaka neprijatnost koju dijete doživi u interakciji sa vršnjacima maltretiranje, već može biti dio svakodnevne vršnjačke interakcije. Ukoliko se takvo ponašanje ponavlja, i praćeno je značajnim disbalansom u odnosu snaga, to je znak da se treba umiješati i zaštititi dijete.

Vrlo realna opasnost na internetu je i postavljanje materijala i informacija o sebi koje mogu da ugroze lični ugled djeteta i nanesu mu veliku štetu. Bilo kakva informacija u digitalnom obliku (fotografija, video zapis, tekst) može biti kopirana, prenošena dalje i sačuvana, tako da ju je često nemoguće trajno uništiti. Čak i ono što u određenom trenutku izgleda primjereno, u budućnosti može biti izvor problema za dijete. Često informacije o djetetu objavljuju njegovi vršnjaci na svojim profilima, te je neophodno djecu upoznati i sa odgovornošću koju imaju prema svojim vršnjacima, prijateljima i poznanicima. Informacije koje o sebi postavljamo na internet predstavljaju neku vrstu digitalne tetovaže, trajnog zapisa koji je ponekad nemoguće ukloniti. Djeca moraju biti upoznata sa ovim, ali je veoma važno da roditelji djetetu budu pozitivan primjer odgovornog ponašanja na internetu.

Ugrožavanje privatnosti predstavlja realnu pretnju, najčešće iz neznanja. Često se desi da je prouzrokuje i samo dijete, neopreznim javnim objavljivanjem neke informacije. Čak i privatne informacije u određenom trenutku mogu biti prekopirane i javno objavljene. Posebnu vrstu legalnog ugrožavanja privatnosti predstavlja praćenje interesovanja i kretanja po internetu, a u cilju usmjerenog marketinga. Aktivnosti na internetu, a posebno društvenim mrežama se prate i bilježe, a tako kreiran profil svakog pojedinca služi za efikasnije reklamiranje proizvoda i usluga. Dijete mora biti svjesno da suštinski privatnost na internetu ne postoji, i da ima veliku odgovornost za svoje ponašanje na mreži.

Iako je među roditeljima veoma prisutan strah od pedofila i napasnika koji će iskoristiti internet da dogovore sastanak sa djetetom, realno je opasnost da se ovako nešto dogodi relativno mala. Ovakva komunikacija se po pravilu svodi na virtuelni kontakt, ali i tako može prouzrokovati velike posljedice za dijete. Zato je veoma važno da su djeca svjesna opasnosti od komunikacije sa nepoznatim osobama, kao i da znaju kada da takvu komunikaciju na vrijeme prekinu. Takođe moraju znati da ne smiju da se sastaju sa osobama koje upoznaju preko interneta, i da o tome moraju informisati roditelje. Eventualno dijeljenje ličnih podataka ( broj telefona, adresa, fotografije) mora biti ograničeno sa osobe koje dijete zaista poznaje.

Ekspanzijom kupovine preko interneta, u Crnoj Gori sve realnija postaje i opasnost od finansijskih prevara kojima dijete može biti izloženo. Ono može biti navedeno da da podatke o platnoj kartici roditelja, ili da njome plati proizvod ili uslugu. Sve veći broj kladionica koje omogućavaju klađenje na internetu takođe predstavljaju potencijalnu pretnju za dijete. Stoga je potrebno dijete upoznati i sa rizicima i mogućim posljedicama zloupotrebe platnih kartica.

Kako zaštititi djecu?

Programi za monitoring i filtriranje sadržaja donekle mogu da pomognu u povećavanju bezbjednosti djece, ali nikako ne mogu biti jedini vid zaštite. Prije svega, svaki program ima slabosti i nedostatke, a programi za filtriranje sadržaja mogu spriječiti dijete da pristupi nekom neprimjerenom materijalu, ali ne i da objavi određeni neprimjeren sadržaj ili ličnu informaciju. Zabrana pristupa socijalnim mrežama takođe ima vrlo ograničen uticaj. Stoga je svakako najefektivnije rješenje razviti kod djeteta sposobnost samokontrole i osnažiti ga da se samostalno izbori sa izazovima.


Uloga roditelja u zaštiti djece od opasnosti koje vrebaju na internetu, suštinski se ne razlikuje od njihove uloge u „realnom“ životu. Djetetu treba omogućiti određeni nivo privatnosti i nezavisnosti, ali je takođe neophodno vršiti nadzor nad njegovim aktivnostima na internetu. Otvorena i iskrena komunikacija sa djetetom je uvijek najefikasniji način da se preveniraju problemi. U ovom slučaju se Realno se može desiti da roditelji imaju manje iskustva i informacija o internetu od svoje djece, ali bogato životno iskustvo, lični primjer koji roditelj daje djetetu u svakodnevnom životu, i otvorena komunikacija zasnovana na međusobnom povjerenju, od presudne su važnosti za pozitivan uticaj na djetetovo odgovorno ponašanje na internetu.

Uslijed neznanja i neinformisanosti o opasnostima, kod nas ponekad i roditelji nesvjesno djecu izlažu rizicima na internetu. Relativno je česta pojava da roditelji otvaraju naloge na socijalnim mrežama svojoj djeci, pri čemu ponekad i unose lažne podatke o starosti djeteta. Roditelji na svojim nalozima ponekad i sami objavljuju fotografije svoje djece i druge informacije koje potencijalno mogu biti zloupotrebljene. Istraživanje koje je nedavno sprovela kompanija Microsoft, pokazuje da roditelji smatraju da djetetu treba dati pristup internetu već sa osam godina, internetu sa deset, a društvenim mrežama sa dvanaest godina. Evidentno je da na tom uzrastu dijete nije spremno da se samostalno izbori sa svim izazovima i rizicima. Stoga je neophodno da roditelji aktivno nadziru aktivnosti djeteta na internetu i omoguće mu sigurno okruženje.

Crnogorski obrazovni sistem na samom početku obrazovne reforme prepoznao je značaj ICT, a posebno interneta u obrazovanju. U okviru projekta MEIS sve crnogorske škole opremljene su računarima i dobile su pristup internetu. Internet je u prepoznat kao izuzetno vrijedan obrazovni resurs, a putem mnogih vidova obuke nastavnici se edukuju i podstiču da koriste internet u nastavi. Škole koriste različite strategije da bi omogućile bezbjedno korišćenje interneta tokom nastavnih i vannastavnih aktivnosti. Tako se koriste programi za filtriranje sadržaja koji onemogućavaju pristup neprimjerenim sadržajima, onemogućava se pristup pojedinim internet servisima, a predmetni programi Informatike i Građanskog obrazovanja se bave sigurnom upotrebom interneta. I pored toga, u kurikulumu svakako postoji neiskorišćen prostor za dodatnu edukaciju učenika o ovoj temi. U dvadeset i tri države Evropske unije školski kurikulum uključuje i bezbjednost na internetu, a većini tih država teme koje se tiču bezbjednosti na internetu se pojavljuju u raznim nastavnim predmetima.

Da bi se učenička populacija adekvatno zaštitila od opasnosti na internetu, potrebno je baviti se ovom tematikom u školi od najranijeg uzrasta, i u osnovnom i u srednjem obrazovanju. Škole imaju mogućnost i da se samostalno uključe pitanja bezbjednosti na internetu u postojeće školske programe i vannastavne aktivnosti. Politika ograničavanja slobode pristupa internet servisima u školi treba biti pažljivo izbalansirana da bi se sa jedne strane zaštitili učenici, ali i da bi se oni u školi osnažili da kompetentno koriste internet i zaštite se od zloupotreba. Nastavnici trebaju biti adekvatno edukovani da bi stekli neophodne vještine i znanja za bavljenje tematikom bezbjednosti djece na internetu.

Izuzetan primjer društvene odgovornosti je projekat „Surfuj pametno“ koji u saradnji sa Ministarstvom za informaciono društvo, Ministarstvom prosvjete i NVO Roditelji već dvije godine veoma uspješno realizuje kompanija Telenor, koja je prepoznala mogućnost da dobro osmišljenim edukativnim aktivnostima osnaži djecu i mlade da odgovorno i pametno koriste internet. Pored nesumnjive koristi za djecu, ovakvi projekti nam pokazuju se najbolji rezultati postižu sveobuhvatnim, cjelovitim pristupom ovoj problematici.

Djeca i mladi sa lakoćom prihvataju internet i nove komunikacione tehnologije. Međutim, nedostaje im zrelost i iskustvo da identifikuju potencijalne rizike kojima mogu biti izložena na internetu, kao i moguće posljedice nepromišljenih aktivnosti. Dobro osmišljene i koordinisane preventivne aktivnosti uz presudnu vaspitnu ulogu roditelja, predstavljaju najbolji način da s dijete osnaži da se samostalno prepozna i izbjegne prijetnje, i da se ponaša u zrelo i odgovorno i u realnom, i u „virtuelnom“ svijetu.

Autor: Dragutin Šćekić, direktor Osnovne škole „Veljko Drobnjaković“ Risan, regionalni ICT koordinator za Boku Kotorsku